Dragoj meni, samoj sebi 2
"Dragoj meni, samoj sebi 2" izašla je iz tiska u OŽUJKU 2022. godine. Rasprodana do zadnjeg komadića. |
KAKO PISAC PIŠE
Da se odmah na početku razumijemo, lagala bih kad bih rekla da mi se želja za pisanjem javila prije mjesec- dva. Još kao mladica pisala sam čisto fine školske zadaćnice, išla na prijemni u tadašnji Centar za kulturu i umjetnost (smjer novinarstvo), sudjelovala sa svojim škrabotinama na raznim natječajima. Što više, a što manje uspješno. Više manje nego više, al dobro. Ponesena holivudskim filmovima, zamišljala sam se kao slavnog pisca koji ima svoju posebnu sobu za pisanje, zatrpanu knjigama, kucka prstima po mašini i svako toliko istrgne iz nje list, te nezadovoljan sadržajem zgužva ga u lopticu i iz prve „bez kosti“ pogodi koš za smeće. Pa se zagleda kroz prozor u pejzaž bez premca. Totalno sam se našla u ulozi smušenog pisca iz filma „Zapravo ljubav“, koji fino ode u Portugal pa u kućici na jezeru, uz šalicu čaja od mente ili šipka, mjesecima piše svoj roman, a paralelno se zaljubljuje u svoju domaćicu koja mu, nakon jednog udara vjetra koji ni Vakula nije mogao predvidjeti, skače u gore navedeno jezero i skuplja mokre papire, psujući mu sve žive i nežive. To je po meni pravi književnik u pravom ambijentu! Ok, meni skače u jezero spasitelj Tvrtko, ali shvatili ste poantu. Od svega toga ništ. Pišem u Brezju, a najbliže jezero mi je Kipišće na 3 kilometra odavde. Papire bi morao ponijeti uragan, a ne povjetarac. Ne pišem uopće na papiru, nit na starinskoj mašini, nisam ljubitelj čaja pa se natačem kavom. Tipkam na laptopu na kuhinjskom stolu, koji je uglavnom zatrpan na dnevnoj bazi, pa tipkam noću. Priču najprije oblikujem u glavi, a kad Fifi ide drugi put piškiti, onda ju zapisujem i to tiho i polako, u mraku, da ne bih probudila djecu. Prije toga moram skloniti nered što su ga djeca ostavila u svojim noćnim pohodima na frižider i pod obavezno sklanjam sve čaše s napitcima, jer mi se ne jednom nego dvaput dogodilo da se iz mog sredstva za rad zadimilo i da je ispustio dušu nakon što je „popio“ kavu s mlijekom i coca colu bez šećera. Umjesto umjetničkog outfita nosim pidžamu. Uopće nisam materijal za filmsku ekranizaciju. Bosa sam i raščupana. Zašto me to muči? U ona davna vremena, dok su pisci hodali po školama na gostovanja i rasparčavanja svojih knjiga, zadatak nam je bio pripremiti djecu da znaju bar nešto o njemu ili djelu, te da znaju postaviti par suvislih pitanja. Prvo pitanje bi uvijek bilo kako i kada vi pišete? I onda bi pisac objasnio da čeka muzu, pa kad ona dođe, on sređen ko bombončić sjedne uz prozor s pogledom i slaže svoje remek-djelo. Zamišljam sebe na takvom gostovanju. Crvenim se od sramote jer, eto, čak ni trenutno nisam nešto glamurozna. O Bože, pa ni gornji i donji dio pidžame mi nisu par. O užasa! Nikad od mene pravog pisca! |